APSTRAKT: U Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji 1965. započelo se s provedbom dotad najcjelovitije gospodarske reforme, čija je provedba trebala rezultirati većim poštovanjem liberalnih ekonomskih načela, kao i njezinim znatnijim uključivanjem u međunarodno tržište. Najposlije je to trebalo dovesti do modernizacije ekonomskoga sistema, povećanja produktivnosti, rješavanja strukturalnih neuravnoteženosti, implementacije suvremenih tehnologija u proizvodnju, učinkovitije integracije industrijskoga sektora, povećanja konkurentnosti izvoza te poboljšanja platne bilance. Reforma je imala i vrlo važnu političku komponentu, koja se, uglavnom, odnosila na pokušaj izmjene mentaliteta gospodarstvenika i administracije, odnosno njihove veće distanciranosti od metodologije centralnoga planiranja i upravljanja gospodarskim tijekovima. U radu napisanom na temelju relevantne istoriografske literature i članaka lista Borba, analizira se položaj bankarskoga sustava u kontekstu opisanih reformskih procesa, napose s aspekta njegovih temeljnih karakteristika, načina funkcioniranja te uloge koju je imao u provedbi investicijskih projekata.

KLjUČNE RIJEČI: Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, gospodarska reforma, bankarski sustav, 1965–1966.

REZIME: Bankarski je sustav u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji 1965. imao veliku ulogu u realizaciji ciljeva dotad najcjelovitije gospodarske reforme, koja je pokrenuta s ciljem njezinoga znatnijega uključivanja u međunarodnu podjelu rada, odnosno većega poštovanja liberalnih ekonomskih načela. Zato je u početku toga razdoblja prioritetno bio usmjeren na održavanje stabilnosti dinara, ne samo s aspekta provedbe mjera monetarno-kreditne politike, već i njezine učinkovite usklađenosti s politikom dohotka, investicija, platne bilance i poreznim instrumentarijem. Sinhronizacija spomenutih segmenata ekonomske politike trebala je pozitivno utjecati na stabilizaciju kupovne moći stanovništva i deviznoga tečaja. Poslovanje banaka u vrijeme reforme bilo je obilježeno restriktivnom kreditnom politikom, čija je realizacija trebala omogućiti usporavanje rasta kredita na temelju emisije novca koja je bila veća od stvarno ostvarene proizvodnje. Tako je bilo planirano proizvodnu aktivnost svesti u realne okvire, što je, u konačnici, trebalo osigurati smanjenje osobne, investicijske i proračunske potrošnje. Važan aspekt restriktivne kreditne politike u Jugoslaviji od 1965. do 1966. bilo je poticanje štednje među stanovništvom. U tome su se razdoblju iznosi štednih uloga isprva počeli izjednačavati s onima potrošačkih kredita, a kasnije ih i premašivati. Taj je trend bio povezan s povećanjem kamata na štedne uloge kao i, šire gledano, s problemima kojima se Jugoslavija suočavala u trenutku započinjanja reforme, napose padom industrijske proizvodnje i zaposlenosti.