APSTRAKT: Roman jednog romana Ervina Šinka tumačit će se kao autobiografski i metafikcionalni tekst i svjedočanstvo povijesnih zbivanja – bijeg od fašizma i iskustvo staljinizma u Moskvi 1935–1937. godine. Postavit će se pitanje o žanrovskim granicama i nužnosti hibridizacije romana kao žanra za opisivanje individualnih iskustava ljevičarskoga apatrida i emigranta isprepletenih s kolektivnim povijesnim zbivanjima. U analizi će se raspraviti eksplicitno formulirani zahtjev za učinkom teksta u osloncu na tipologiju narativnih tekstova Matijasa Martineza i njegovu podjelu na kauzalne i konfigurativne pripovjedne tekstove.

KLjUČNE RIJEČI: dnevnik, teorija žanra, autobiografija, metafikcija, Roman jednog romana, Moskovski procesi, antistaljinistička književnost, transpozicija biografskih iskustava

REZIME: Polazeći od složene pripovjedne forme romana Roman eines Romans Ervina Šinka analiziraju se njegova genealoška obilježja kao i tipologija romanesknog žanra. Roman eines Romans usko je povezan s prikazom zbilje, osobito s društvenim i političkim prilikama tridesetih godina 20. stoljeća. Roman Roman eines Romans Ervina Šinka analizira se kao autobiografski i metafikcionalni tekst te kao svjedočanstvo povijesnih događaja koji su obilježili 20. stoljeće: bijega pred fašizmom i iskustava staljinizma u Moskvi između 1935. i 1937. godine. Analizirani su narativni modusi preoblikovanja biografskih i revolucionarnih iskustava u romaneskni oblik. Pritom se otvara pitanje granica žanra i nužnosti hibridizacije romana kako bi se primjereno opisao „težak, revolucionarno-emigrantski jevrejski život”, da se poslužimo riječima Marijana Matkovića, odnosno individualna iskustva lijevog apatrida i emigranta koja su nerazdvojivo isprepletena s kolektivnim povijesnim zbivanjima. Analiza se orijentira prema eksplicitno formuliranom pitanju o učinku teksta te se oslanja na tipologiju narativnih tekstova Matijasa Martineza, osobito na razlikovanje između kauzalnih i konfigurativnih pripovjednih tekstova.